Tokom zadnjih desetak tisuća godina možda nijedna skupina zvijezda na nebu nije izazivala tako veliku pažnju kao ona poznata pod imenom Plejada. Tajna privlačnosti tih zvijezda traje i danas kada većina onih koji ih promatraju i ne zna mitove koji se uz njih povezuju. U svakom slučaju, riječ je o uistinu važnom zviježđu koje igra ključnu ulogu pri pokušajima dešifriranja evolucije čovječanstva i njegovom povezivanju s višim nivoima postojanja. Pogledajmo o čemu je riječ.
U najdavnijoj prošlosti astrološko promišljanje je kao uporišnu os uzelo onu polarnu, tako da su zvijezde neposredno iznad Sjevernog zemljinog pola imale dominantnu ulogu. Među tim zvijezdama su se naročito isticale one koje su činile zviježđe Velikog medvjeda. Po indijskoj mitologiji tih sedam zvijezda poistovjećeno je sa sedam velikih mudraca (rišija) koji su upravljali našim planetom. No, u jednom trenutku ljudske prapovijesti na nebu je sve veću važnost počela dobivati ravnina ekliptike u kojoj se Zemlja okreće oko Sunca. Kao inicijalno mjesto za stvaranje tog novog sustava poslužilo je sedam zvijezdi Plejada koje su bile sjeme iz kojeg je kasnije iznikao Zodijak. Čitava priča u indijskoj mitologiji objašnjena je odvajanjem sedam žena velikih rishija od svojih muževa.
Kako priča kaže, nekad davno postojalo je doba u kojem su demoni uništavali svijet i pri tome zadavali mnogo briga i ljudima i bogovima. Kako bi ih pobijedili bogovi su morali sakupiti sjeme boga Šive, koji je inače bio poznat po svojoj energiji i moći. Kad su konačno do tog sjemena došli, što nije bilo nimalo lako, bogovi su ga nekako morali sačuvati, jer nijedna normalna maternica nije mogla izdržati snagu plamena koja se iz njega širila. Zato je Šivino sjeme stavljeno u posebno odabrano jezero čija je voda neutralizirala silnu energiju koja se posvuda širila. Priča dalje kaže da su se žene sedam velikih rišija odlučile okupati baš u tom jezeru. Šest njih je ušlo u vodu, dok se sedma iz opreza zadržala na obali. Rezultat toga je bila iznenadna trudnoća koja nije ostala nezamijećena od strane muževa. Sve žene, osim one oprezne, su protjerana iz polarnog područja i naseljene pored ekliptike.
Ipak, sve to nije bilo uzalud. Šest rišijevih žena je na kraju rodilo Kartikeyu (Marsa), koji je već sedmi dan nakon rođenja ubio Taraku, moćnog vođu demona, i na taj način oslobodio bogove od torture demona koju su morali podnositi. Utjecaj Plejada u indijskoj astrologiji povezan je uz razvijanje božanskih svojstava u ljudima. One na vrlo oštar i ponekad destruktivan način iz nas istjeruju demonske sile koje nas vezuju uz materijalni svijet i na taj način nas vraćaju u naše početno stanje. One su neka vrsta kolektivne maternice koja omogućava spuštanje božanskih energija u ovaj svijet, te konkretno na globalnom planu rađaju Spasitelja koji okončava dominaciju demonskih sila. Kartikeya (Mars) u svojoj pojavi koncentrira Šivinu solarnu snagu i poput nekog lasera je upućuje u središte mraka. Sve to se dešava u izrazito kriznim trenucima kada i ljudi i bogovi moraju priznati da su nemoćni pred demonima.
U grčkoj mitologiji Plejada je bilo sedam: Maja, Meropa, Elektra, Tajgeta, Alkiona, Kelena i Steropa. Te kćerke titana Atlasa i okeanide Pleone završile su na nebu nakon što su njihove posestrime Hijade umrle od tuge za svojim mrtvim bratom Hijantom. Plejade su si jednostavno same oduzele život i time natjerale vrhovnog boga Zeusa da ih uzdigne na nebo i pretvori u zviježđe koje se nalazi u neposrednoj blizini Hijada. U mitovima su značajnu ulogu imale prve tri: Maja je postala majkom boga Hermesa, Meropa ženom korintskog kralja Sizifa, a Elektra majkom kralja Dardana, praoca Ila, osnivača Troje. Od sedam Plejada jedna od njih je teško vidljiva, a druga se vidi tek povremeno. To su Meropa, koja se stidi što se udala za smrtnika, i Elektra, koja je nakon pada Troje raspustila kosu i luta nebom kao komet. Prema nekim mitovima, Plejade su donosile bogovima ambroziju iz zemalja na Zapadu. Tomu odgovara njihovo grčko ime „Peleiades“, to jest golubice koje lete u jatu. Prema drugom tumačenju, njihovo ime potječe od grčke riječi „pleo“, to jest plovim, zbog toga što je njihov izlazak (sredinom svibnja) označavao povoljno vrijeme za plovidbu. Plejade se također po svom ocu zovu i Atlantide. Njihova povezanost s tim potonulim kontinentom prisutna je u svim astrološkim tumačenjima, koja u pravilu u prvi plan iznos temu žaljenja nakon nekog katastrofalnog događaja. Temu katastrofe potiče i sama metamorfoza Elektre u komet koji luta nebom i prijeti udarcem o Zemljinu površinu.
Povezivanje Plejada sa Sizifom uopće nije slučajno. O životu ovog kralja ne znamo tako puno kao o smrti. On nije poput babilonskog junaka Gilgameša čeznuo za besmrtnošću, ali ipak nije želio umrijeti. Imao je za to i razlog više jer je njegova smrt trebala biti kazna zato što je vidio najvišeg boga Zeusa kako je silovao kćerku riječnog boga Azopa i o tome nije šutio. Kad je po njega došao crni bog smrti Tanatos, Sizif mu je izmakao iz ruku i još ga pri tome vezao i zatvorio u željeznu bačvu. To je imalo dalekosežne posljedice: ljudi su prestali umirati i prinositi bogovima žrtve, te ih se istovremeno prestali bojati. Time je u samim temeljima bio uzdrman poredak na kojem je počivala opstojnost bogova. Kad je to vidio, Zeus je odmah poslao boga rata Aresa da oslobodi Tanatosa. Tanatos je nato zgrabio Sizifovu dušu i odnio je u podzemni svijet.
Sizif se znao snaći u svakoj prilici i na sve je mislio unaprijed. Dalekovidno je naložio svojoj ženi Meropi neka u slučaju njegove smrti ne prinese bogovima žrtvu. Vladar podzemnog svijeta Had i njegova žena Perzefona uzalud su čekali darove koji su im po pravilu pripadali, pa kad ih nisu dočekali, naredili su da Sizif bude doveden pred njih. On ih je uvjerio kako će dobiti sve darove ukoliko ga malo pripuste natrag u svijet, gdje će on ukoriti svoju ženu zbog nebrige i odmah nakon toga se vratiti natrag. Had i njegova žena su mu povjerovali, tako da se Sizif vratio među ljude i nastavio živjeti normalnim životom. Prilikom jedne pijanke jako se opio, što je jedva dočekao zlopamtilo Tanatos i odnio njegovu dušu u podzemni svijet. Slijedila je drastična kazna s neprestanim guranjem kamena kao upozorenje ljudima kako ne bi slijedili negativan Sizifov primjer.
Mit o Sizifu primjer je ljudske sumnje u savršenost bogova koji su im nameću kao neprikosnoveni vladari. Ta sumnja se kasnije još jasnije izrazila kroz različita gnostička učenja koja su nebeske sile podijelila na one koje se zalažu za oslobođenje ljudi, te one koje ih zarobljavaju i čine zatočenicima u ovom svijetu. Utjecaj zviježđa Plejada u pravilu nosi onaj pozitivan predznak. Takav praksa se nastavlja i ovo moderno doba kada pristalice različitih teorija zavjere i ufolozi Plejađane doživljavaju kao prijatelje ljudskog roda. Prema njima, kultura na Plejadama je vrlo stara i nastala je od „sjemena“ došlog iz drugog svemira prije nego što je Zemlja uopće nastala. Plejađani su začetnici projekta kontaktiranja ljudi u svrhu ponovnog obnavljanja njihovih moći stvaranja bolje stvarnosti. Oni su neka vrsta ambasadora iz drugog svemira koji pomažu u tranziciji planeta Zemlje iz treće u četvrtu dimenziju.
Prilikom brojnih kanaliziranja poruka iz tog zviježđa uvijek se ističe kako ljudima u bliskoj budućnosti prijeti uspostavljanje svjetske tiranije, pa nas zbog toga Plejađani žele naučiti kako bi to izbjegli. U svim njihovim porukama ljudima se daje do znanja da ova bića djeluju na način usklađenog kolektiva u kojem se ne ističu bilo kakve individualnosti. Plejađani su suprotstavljeni reptilskoj rasi koja je svoje sjedište uspostavila na zvijezdi Alfa Draconis i kasnije kolonizirala ostale zvijezde, poput one Epsilon Bootes, Zeta Reticuli i šest zvijezda u zviježđu Oriona. Ta takozvana Reptilska imperija preuzela je i kontrolu nad navodnim velikim planetom koji se nalazi izvan orbite Plutona, poznatim pod imenom Nemesis. Sadašnji Plejađani su prije naseljavanja Plejada boravili u području zviježđa Lire. Kad su bili napadnuti od strane Reptilske imperije, preživjeli članovi zajednice su organizirali masovni eksodus prema Plejadama. Zanimljivo je da ovaj moderni mit prati istu temu kao i indijsko proganjanje trudnih žena rišija, gdje Plejade služe kao neka vrsta utočišta iz kojeg se nastoji pružiti otpor demonskim silama.
Unutar zviježđa Plejada najistaknutije mjesto ima zvijezda Alcyone. Za nju su brojne kulture smatrale kako igra ulogu središta oko kojeg se okreće naše Sunce. Za puni krug mu treba 26,000 godina, što je otprilike jednako precesijskom ciklusu. Zvijezda Alcyone bila je izuzetno važna i za Maje jer se upravo preko kontakta planeta Venere s njom formulirao cjelokupni kalendar. Jedan takav kontakt obilježilo je i famozno „rođenje Venere“ koje je 11. kolovoza 3115. godine pr. Kr. označilo početak majanskog kalendara. Kao i u drugim tradicijama, Plejade su i ovdje odigrale ulogu svojevrsne svemirske maternice iz koje se rodio početak jednog velikog vremenskog ciklusa. Naime, svakih osam godina tokom nekoliko sati poslije sumraka u travnju Venera se može vidjeti vrlo blizu zvijezdama Plejada. Svaki puta kada dođe na to područje neba ona se, gledajući sa zemlje, prividno približava središnjoj zvijezdi. U 1972. godini Venera se primakla Alcyoni na razmak od jednog stupnja. Približavanje se nastavilo i idućih godina. Tokom 2004. godine Venera je već bila potpuno blizu, a famozne 2012. godine doći će do potpunog poklapanja. To će, očigledno, označiti novo Venerino rođenje i početak jedne drugačije povijesti.
Zviježđe Plejada u starom Egiptu su doživljavali kao sedam suđenica koje odlučuju o sudbini ljudske duše nakon smrti. Važno je bilo zapamtiti njihova imena, jer se jedino njihovim izgovaranjem moglo doći do rajskih područja smještenim na dalekim zvijezdama. Istovremeno Plejade su se astrološki gledale kao matrica po kojoj je stvoreno sedam planeta Sunčevog sustava. U drevnom gradu tebi postojalo je sedam vrata koje je čuvalo sedam svećenica povezanih uz sedam stupova mudrosti. Bilo je uobičajeno Plejadama svakih sedam godina prinositi ljudsku žrtvu kao bi se održao kontakt s višim nivoima. Slična stvar se događala i unutar vučedolske kulture, gdje su Plejadama žrtvovani odabrani inicijanti. Taj čin je bio vrhunac njihovog života jer su vjerovali da im na taj način duše odlaze direktnu u božanske svjetove.
