Autor: Jasmina Aleksić | Preuzmi |
Ovo je priča koja govori o obećanoj ljubavi i vernosti koja se na pola puta prekida. Sámo Arijadnino klupko, kao i lavirint, simbolišu veze koje su zamršene, tajne i problematične. Razlozi mogu biti različiti, ali nezahvalnost je zajednička crta u svim ljubavnim pričama vezanim za ovu konstelaciju...
„Da bi užas dostigao savršenstvo, Cezar, pritešnjen uz noge kipa nestrpljivim bodežima neprijatelja, otkriva među tim licima i noževima Marka Julijusa Bruta, svog štićenika, možda i sina… U tom trenutku on prestaje da se odupire i uzvikuje:
’Zar i ti, sine moj!’ Šekspir i Kevedo preuzimaju taj patetični uzvik. Sudbina voli ponavljanja, varijacije, simetrije... Hiljadu devetsto godina godina kasnije, neki gauči napadaju jednog od svojih starijih drugova u južnom predgrađu Buenos Airesa... ovaj pada prepoznajući u tom trenutku svog usvojenog sina i obraća mu se s blagim prekorom i laganim iznenađenjem (ove reči treba slušati, a ne čitati ):
’Ali, sine!’ Ubijaju ga, a on ne zna da umire samo zato da bi se ponovila jedna scena.“
H. L. Borhes, „KRATKE PRIČE“